Na propadanje firmi mnogo više od tržisnih okolnosti može da utiče politika. Ako ne postoji politička volja da firma radi, džabe je dobar menadzment, vozila, linije...
Konkretno, užička Raketa je bukvalno ustupila mesto privatnoj firmi koja je imala debelu političku zaledjinu. kad je privatizovana Raketa zapala u teškoće, lider jedne partije i tada ministar saobraćaja uticao je da se postupak poništenja privatizacije što više razvuče. Za to vreme, firma je polako ostajala bez linija, vozila i ljudi. U isto to vreme nova firma se pripremala, ojačavajući svoju infrastrukturu. Kada je konačno privatizacija poništena, dugovi su bili toliki da je od firme ostala samo tabla sa nazivom. U medjuvremenu, na tržištu se pozicionirali neki novi igrači. Jednu prevozničku firmu ne čini registracija u APR i PIB, već vozila i posao za njih. Linije su čak i još važnije od vozila. Narod svakodnevno ima potrebu da se prevozi i logično,taj prazan prostor koji nastane pucanjem jedne firme, odmah će da popuni neko drugi. Na prostoru Rakete sada funkcioniše nekoliko novonastalih firmi, a tim kolačom nasladjuje se i nekoliko prevoznika sa strane. Do duše, sada je pravi rat cenama i novim vozilima, jer na jednom nekadašnjem Raketinom polasku još uvek ima i po 3 sadasnja.
Svaki dan koji prodje a da se sa AS nije nista dogodilo i rešilo, samo povećava dugove. Čak i da im neko sa neba baci nova vozila, ostaje mnogo problema: mesto na tržištu, visak i struktura radnika, menadžment, motivacija, dugovi... Da, reče neko, država može da firmi otpiše dugove ili da ih preuzme na sebe, a da ostatak oslobodi da može da posluje. U krajnjem slučaju, za državu je svejedno: putnici se prevoze, ljudi plaćaju kartu, a država uzima PDV, neki drugi prevoznici plaćaju porez i PDV, neki drugi ljudi rade i za njih seplaćaju doprinosi u tim novim firmama, troše svoje plate i opet, državi plaćaju PDV...
A šta kad je visina tih dugova tolika da njihovo saniranje prevazilazi dobit koju će država da ima od toga što će tih 150 -160 ljudi da radi? Bojim se da je sada to slučaj. Može nam da bude žao neke firme, ali to je vrlo surovo, i tu nema mesta za emocije. Politika zna samo za interes, a to je isključivo novac. A gde je novac, tu apsolutno nema mesta za osećanja.
Ti ljudi su morali da budu svesni da su onog momenta kada su sklonili sa pruge, na reč (ne mogu ni da kažem ''časnu'', jer to je reč data u političke svrhe, a politika je sve, samo ne časna), preuzeli veliki rizik. Državi je u tom trenutku mnogo važnije bilo funkcionisanje fiajatove fabrike od tih 160 ljudi. Isti slučaj je bio i u Priboju i oni takodje vise u vazduhu sada. Sve su to samo ipak politička obećanja, bez konkretnih poteza i rešenja. sad će izvršne presude da sustižu jedna drugu i polako će AS, kao i mnoge druge državne prevozničke firme, da se preseli u naše uspomene.