Kada smo moj brat Adam i ja bili baš mali (sada ja imam 18 a on 16 godina), otac nam je pričao o autobusima Lejland, kakvi su jurili Beogradom šezdesetih... Osim toga, ćale ga je i crtao nebrojeno mnogo puta.... Ceo autobus, a i neke njegove delove među kojima najčešće čuveni poluautomatski menjač sa kućištem, šoferšajbnu koja se otvara i mesto konduktera.... Pričao je o njemu kao najlepšem autobusu na svetu.... Kao autobusu koji ima dušu... U prvo vreme, brat i ja , naviknuti na grube i propale Ikarbuse, zarđale, išarane i crvne sa musavom belom bojom krova, nismo verovali da tako nešto postoji... A onda, jednog dana, na proslavi 100 godina automobilizma u Srbiji na beogradskom sajmu, održanoj Septembra 2003. ugledali smo ga... Seli u njega.. Opipali... Videli sve o čemu je otac pričao... Bio je u pravu... Taj autobus je zaista imao dušu... Od tada do danas, meni lejland ne izbija iz glave.... Ako neko deli samnom fascinaciju ovim autobusom, ili ima dobre slike ovog autobusa.... Neka se javi....
Uploaded with ImageShack.us