Ovo je potpuno netačna konstatacija. Za vreme kada su poslovali (do raspada SFRJ) sva ova preduzeća su bila izrazito uspešna u svom poslu. Danas se njihovi proizvodi ne mogu meriti sa savremenim, jer treba imati na umu našu desetogodišnju izolovanost od sveta, kao i ekonomsku situaciju u kojoj se nalazimo. Inženjerska rešenja, i Ikarbusa kao i Zastave, krajem osamdesetih godina su bila izrazito napredna za to doba. Greške u proizvodnji su tada takođe bile svedene na minimum.
Očigledno me nisi razumeo, lepo sam napisao "Bilo nekad, sad se pripoveda".
Uostalom mi plačemo o Ikarbusu koji je bio na državnim jaslama, a sa druge strane imamo Neobus koji je privatizovan odavno i gura nekako, trudi se da nešto uradi i niko mu ne pomaže, imamo Vuovića koji je takođe privatno preduzeće pa sam pokušava da se probije itd. Kako im to uspeva je druga priča, ali oni ipak nešto rade i prepušteni su sami sebi, niko im ne namešta poslove.
Dođe novi direktor VDL-a Srbija i kaže: "Nećemo mi ova Bučje sedište u autobusima." Rezultat: 150 ljudi u fabrici "Bučje" nema posla zbog takvog poteza. Isto tako je i u slučaju Zastave tj. Z 10.
Dobro, ali Ikarbus (i Zastava) ionako nije imao neku proizvodnju, samim tim ni njegovi kooperanti se nisu baš omastili. Ukoliko bi država pokušala da ga veštački održava u životu (što je i radila proteklih 20 godina, pa je sad balon pukao) samim time i ti kooperanti su veštački održavani, njihov biznis je bio fiktivan.
Osim toga, Bučje i slični, ne treba da se oslanjaju samo na domaću industriju, već moraju da gledaju i šire i da se trude da izvezu svoje finalne proizvode ili što je još važnije da podignu kvalitet pa da privuku VDL da ih ugrađuje. Da li bi ti, kao privatni vlasnik fabrike autobusa, ugrađivao sedišta čije ćoše pukne samo kad na njih sedne neki korpulentniji putnik? Naravno da ne bi!! Ako ih niko neće, znači da samim time njihov biznis nije realan i rentabilan i treba razmisliti o promeni proizvodnog programa. Drugim rečima, ako ne ide prodaja sedišta, pravićemo šrafove!
Naravno, sve ovo su opšti primeri, tu su i brojne političke igre, na koje ne može da se utiče.
Treba svakako ići na koopraciju ali i kooperanti moraju da shvate da i oni moraju da se promene, da ih niko neće ukoliko ne učine nešto da te svoje poluproizvode prilagode i učine interesantnim. Tu je, naravno, državna pomoć važna. Ok, sve oko Zastave sve ide još trapavo ali bar ide, pa možda kroz 10 godina i bude dobro.
Ali postavlja se pitanje zašto se gasi jedan brend i IME koje ima svoju dugogodišnju tradiciju i istoriju?
Treba razumeti savremenu ekonomiju, tu se sve gleda kroz novac i interese, nema tu nostalgije. Hajde daću par primera. Da li treba pričati ko i šta je bio McDonnell Douglas i koliko je bio poznat u svetskim okvirima? Kada ga je kupio Boeing prvo što je uradio je izbrisao to ime (ali je zadržao njegov logo koji danas koristi), a onome što je vredelo iz proizvodnog programa je nalepio svoje. Hoćemo primer sa istoka, ČKD Tatra! 4 od 5 tramvaja u istočnom bloku je izašlo iz te fabrike (o ostalim proizvodima da i ne govorim). Gde je fabrika danas, a gde je njen brend? Tu je, još postoji, ali sad rade nešto drugo! Evo skorašnji primer, Sun Microsystems je bio ime kao gromada u IT svetu, pa kada ga je nedavno kupio Oracle odmah ga je ugasio itd. Ne mora tu sad da radi paranoja dolaze sa zapada da nam unište kulturu (mada ima tu i istine), takve iste stvari se dešavaju i unutar tog trulog zapada!
Neko gore reče Tojota, Ford itd. (mada je ovaj teški gubitaš i pitanje je koliko dugo će opstati). Na jedan uspešan brend (u svetksim okvirima) dođe jedno 20 propalih! Ikarbus i Zastava su tu igla u plastu sena... Da su oni zaista imali neku vrednost svi bi se o njih otimali, ovako...
Odužih ja, smorio sam sigurno pa praštajte. Na kraju, bitno je, ko što neko reče, da se radi ali zaista da se radi, ne fiktivno! Treba progutati malo ponos i krenuti dalje, drugačije ne ide, suviše smo mali i slabi da sami brinemo o sebi (ni veliki to danas ne mogu).

