A evo i mojih iskustava nakon tri nedelje boravka u Berlinu. Od javnog prevoza na raspolaganju su S-bahn, U-bahn, tramvaj (u istočnom delu, zapad je malo zaostao pa ga nema) i svima nam dobro poznati omnibus. Ako želite do najudaljenijih delova i predgrađa, tu je i RE, tj. regionalni voz (2 sprata, 160 km/h, utičnice za struju, avionski toalet i tako to). Prevoz je pre svega jako dobro osmišljen i organizovan. Do bilo kog dela možete stići njime. Nekad ćete promeniti par prevoza ili par vrsta prevoza, ali stićićete. Ali - krenite na vreme! Ne samo što je sasvim uobičaeno da put traje po sat vremena, već su i kašnjenja sasvim uobičaena stvar. Berlin je manje-više jedna raskopina, radovi na pojedinim mestima traju mesecima, pa i prevoz pati. Naročito za S-bahn je karakteristično da malo-malo pa neki voz bude otkazan, trasa promenjena i slično. Naravno, obavestiće vas, naći alternativu i na kraju hoćete stići na odredište, ali ako ste u manjku sa znanjem nemačkog ponekad je iskustvo frustrirajuće. Ako planirate duže putovanje vozom, planirajte opušteno kašnjenje od pola sata do 45 minuta u polasku. Razlog tome je što je DB dobio priličnu konkurenciju u vidu još jednog prevoznika železnicom, kao i redovne autobuske linije (koštaju reda 30e za Berlin-Hamburg) koje su nekada bile zakonom zabranjene, tako da se DB prilično koprca.
Što se tiče čistoće u prevozu, vozovi su dosta često išarani što spolja što iznutra. I u vozovima i u tramvaju uobičaeno je naći prazne pivske flaše, koje se ponekad kotrljaju tamo-amo dok se ne nađe neko civilizovan (ja) da ih uzme i izbaci napolje na stanici jer Berlinci prilično ne haje za to. Ni ulice nisu neko savršenstvo čistoće. Opušaka ima na svakom koraku, a nisu retki ni poklončići kućnih ljubimaca (šta više, jenom su komšije isti ostavili po sred stepeništa u zgradi). Najčistiji su autobusi (naravno hehe).
Gužvi u prevozu ima uglavnom samo u špicu. U autobusima se mahom sedi. Kvalitet vožnje je na zavidnom nivou, vozi se mirno, pažljivo i strogo po propisima. Autobusi obično ne idu brže od 40. Jedino me je iznenadilo da je ono skretanje levo kod Riemerwega, na kom ja uvek milim dasa opušteno propičio sa 35

. To je svetla strana vozača. Tamna je njihovo psihičko zdravlje. Usluga i kontakt sa putnicima su perfektni. Vozači se zaista neretko javljaju kada ulazite u bus, nije omsi to izmislio. Aliii... ljudi moji. U toku vožnje, većina tih ljudi vodi prilično žučne rasprave sami sa sobom.

Razgovaraju (tiho, da ne ometaju putnike), mlataraju rukama, a sve sa svojim odrazom u retrovizoru. I ne, nije handsfree, na njega svakako ne bi pomislili u toku vožnje. Nikada to njihovo nije uticalo na vožnju, ali ume biti prilično zastrašujuće ponekad, naročito ta činjenica da je raširena pojava. Šta je uzrok ili objašnjenje - ne bih znao. Sada već pokušavam da ignorišem, kao ostali ljudi

Eto.. to je neki kratak izveštaj sa proputovanja. Ako se setim još nečega dodaću, a i vi pitajte ako vas nešto interesuje, ovde sam još nedelju dana.
