Srećom, tu je uzbrdo. Ali, svejedno, blizu je. Mada, i putnik u busu uvek ima subjektivanosećaj veće blizine vozila ispred nego što je realno. Evropa neguje pravilo "dve sekunde" rastojanja.
Sad ću navići gnev mladih vozača, ali smatram da danas među vozačima velikih vozila postoje dve grupe: oni koji su vožnju učili na starijim vozilima i oni koji su vozili isključivo novija, opremljena svim tehničkim pomagalima koja su danas uobičajena.
Starija vozila koja su kočena motorom i menjačem, klapnom motorne i doboš kočnicama tražila su od vozača mnogo veći respekt prema zakonima fizike, posebno gravitaciji i i inerciji.
Dobar deo novijih vozača se oslanja na aktuelnu tehniku, posebno pri kočenju i usporavanju. Sve varijante usporavanja prilično pomažu, diskovi na svim točkovima imaju veću moć i otpornije su na pregrrevanje. Ali tone su tone, i bez obzira na moć uređaja, gume (ma kako i one kvalitetne bile) ne mogu da prenesu i zadrže tu silu. Uvek se najtežim kad vidim kako se poneki natovareni kamion ili autobus spušta Zlatiborskom putem u Užice. Sve je u redu dok su kočenja i usporavanja predvidiva i planirana. A šta kad bude moralo naglo da se koči? Onda masa i inercija i trenje čine svoje, pa šta se kome založi. Onda zaustavljanje traje celu večnost. Doživeo sam, znam o čemu pričam.
Nije mi bio cilj da ističem ili omalovažavaju bilo koju grupu. Tek, oni koji vozili ona vozila kod kojih bi se neminovno nakon nizbrdica i pored pažnje i spuštanja u niskoj brzini, osećao smrad upaljenih obloga, mnogo opreznije koče.

