Kad već pominjete vreme od pre trideset godina, osećam potrebu da vamnešto kažem o tome:
Ma šta mislili o tom dobu u kome se većina vas nije ni rodila, to je bilo jedno vrlo uređeno društvo u kome su svi sistemi funkcionisali.
U GSP je sve prštalo od napredovanja. Grad je rastao, svake godine je nicao po neki blok zgrada na obodima. Linije su se produžavale, uvodile, nove, a kako su votila koja su stizala postajala kvalitetnija, povećavao se i njihov broj, ne samo fizičkim povećanjem broja. Za prvih nekoliko godina mog života u BGD broj vozila se povećao za dvadesetak posto.
Firme su radile, svojim radnicima kupovale markice, studenti i srednjoškolci su po subvencionisanim cenama dobijali svoje markice, penzioneri takođe, i nezaposleni preko zavoda. Ako je radio svako ko je hteo, studirao takođe, primetiđete da praktično i nije bilo kategorije stanovništva koja bi se švercovala. Naravno, bilo ih je, ali u minornom procentu. Bilo je i kontrola i doživljavane su kao nešto savršeno normalno. Bio sam student i za sadašnjih 200-300 dinara dobijao sam markicu. Što bi se švercovao za te pare, što bih sebe izlagao neprijatnosti da se raspravljam i ubeđujem sa nekim?
Oni koji su ipak bili izvan tih kategorija, ili su kupovali pojedinačne karte, dnevne ili one za više vožnji, popularne pantljičare. Bilo je para, i nije bioproblem da se to kupi. Do duše, ako se tadašnje pojedinačne karte uporede sa cenama pojedinačnih karata negde u Srbiji, ta cena bi bila bar duplo niža. Danas to nije slučaj. Ta cena je vrlo visoka danas (primera radi, užička cena gradske vožnje je 60 dinara, a nekad je u odnosu na beogradsku bila duplo skuplja). Kao srednjoškolac u Užicu sam koristio Raketinu mesečnu kartu i plaćao je po principu cena puta broj radnih dana, bez ikakve subvencije. (One su u unutrašnjost stigle kasnije).
Kad sam pre tih famoznih tridesetak godina došao u BGD da studiram, cena studentske markice bila mi je smešna i zanemarljiva u ukupnoj kalkulaciji životnih troškova.
Onda su došle sankcije, ratovi, propadanje firmi, izbeglice...
U vreme raspada svega‚ početkom devedesetih, čak ni fizički nije bilo moguće kontrolisati karte (setite se AM 960 i reklame za Biomed) narod je počeo da se navikava da je prevoz socijalna, a ne komercijalna kategorija, i da ne plaća. Onda su Beograd prepravile hiljade ljudi koji je su vihor i oluja rata doneli u Beograd i njima je dat besplatan prevoz. Tokom više akcija podizanja GSP iz mrtvih nakon kraja 1995. i ukidanja sankcija, bilo je i niz pokušaja disciplinovanja sada već naviknutog naroda na džabu. Pojačavane su kontrole, ali sa malim efektima. Tada je izmišljena tačkasta kontrola, na onim stanicama gde je do sledeće vrlo nezgodno pešačenje (ispred mostova, veliko rastojanje do sledeće...) Jednostavno bi zaustavili svako vozilo, ne puštajući ga dalje dok se ne pregleda. Ljudi bi se brzo navikli, napuštali vozilo, peške išli do sledeće stanice i čekali naredni bus. Radio sam na 40/41 u to vreme i to je bila stanica kod ''Ruda''. U špicu, kolone ljudi bi se kretale peške ka Muzeju ''25. maj'', a kartu ne bi plaćali. Ubrzo se od toga odustalo jer finansijskog efekta nije bilo, a samo su malteritirali narod. Izbori su bili česti, pa ni kontrola nije bilo ni pred njih.
Zapitajte se koliko ljudi danas ne radi, (bar ner zvnaično), koliko radi kod privatnika koji i ne pomišljaju da zaposlenima kupe markice, koliko jedva sastavlja kraj sa krajem. E, toj kategoriji ljudi je previše da plate svaki ulazak u vozilo sedamdeset i više dinara, koliko već košta današnja pojedinačna karta. To su skoro dva hleba!
Zbog svega toga, uopšte ne mislim da je problem u Bus olusu, posredničkoj firmi, već u našoj svesti. Shvatili smo da to može da se ne plaća, a pri tome je još i preskupo. relativno skupa karta je još od pre pojave Bus plusa i Apeksa, tako da uzrok nije u njima, već u sve većoj rupi bunara zvanog gradski prevoz. Plaćanje privatnim prevoznicima po pređenom kilometru je dobro zanišljeno, ali je objektivno mnogo skuplje nego prevoz koji obavlja gradska komunalna firma. To nije ispratila efikasnija naplata. Izostao je mnogo veći procenat pretplatničkih radničkih karata koje predstavljaju siguran, ali i najveći, mesčni prihod. Kad dođem danas u Beograd, mnogo mi je skupo da za svakiu ulazak u bus potrošim sedamdesetak dinara. To nekada može da se popne i do blizu hiljadu dunara kada imam posla na više mesta. Zar nije bolja varijanta sniženje cene, ali uz mnogo veći procenat naplate. Možda bi se dobilo i uvođenjem još neke vrste karte, poput dnevne ili porodične, različitim cenama u različitim dobima dana...
Ukidanje ili preimenovanje sadašnjeg sistema sigurno problem neće rešiti. Naprotiv!
I kako u svakoj šali ima mnogo zbilje, pročitajte i ovo (ako vas nisam previše smorio):
http://www.njuz.net/beogradani-jedva-ce ... li-prevoz/http://www.njuz.net/procitao-anu-karenj ... bus-gsp-a/